Projekti
KAKO REĆI NE?
Hrvatska od 1995. godine sudjeljuje kao zemlja članica u Europskom istraživanju u školama o pušenju, konzumaciji alkohola i uzimanju droga (ESPAD). Podaci se prikupljaju svake četiri godine, a posljednji objavljeni rezultati iz 2011. godine pokazuju da se Hrvatska nalazi iznad europskog prosjeka kada je u pitanju teška konzumacija alkohola kod mladih osoba. U Hrvatskoj udio mladih koji su periodično konzumirali velike količine alkohola iznosi 66%, dok je europski prosjek iznosio 57%.
S obzirom na navedeno, kao udruga koja se duži niz godina bavi programima prevencije ovisnosti, prepoznata je potreba za edukacijom rizične skupine djece o štetnosti konzumacije alkohola, ali i drugih sredstava ovisnosti i rizičnih ponašanja općenito. Naime, da bi mladi bili spremni zadovoljiti zahtjevima budućnosti – škole, obitelji i zajednice moraju biti uključene u projekt zdravog/pozitivnog razvoja mladih (McWhirter i sur. 1993), socijalnog razvoja mladih, ali i u prevenciju poremećaja u ponašanju i drugih rizičnih ponašanja. Naš program prevencije sredstava ovisnosti i drugih rizičnih ponašanja u ranoj adolescenciji zamišljen je kao interaktivno predavanje radioničkog tipa s naglaskom na razvijanje socijalno-emocionalnih vještina kao glavnog preduvjeta za razvoj zdrave i stabilne mlade osobe.
Socijalno-emocionalno učenje je proces putem kojeg učimo prepoznavati i regulirati emocije, donositi dobre odluke, ponašati se odgovorno, razvijati pozitivne veze s drugima i izbjegavati neprimjerena ponašanja (Zins i sur.2004).
Pokazalo se da su djeca koja nisu usvojila socijalno-emocionalne vještine u većem riziku:
– za razvoj poteškoća u ponašanju
– za razvoj poteškoća u učenju i lošiji školski uspjeh
– za lošije odnose s vršnjacima
– za korištenje alkohola i droga u adolescenciji
– za lošije mentalno zdravlje u budućnosti
CILJEVI
a) Opći cilj je podići kvalitetu života djece i mladih vježbanjem i učenjem socijalnih/životnih vještina
b) Pojedinačni ciljevi projekta:
-
Smanjiti broj maloljetnika koji eksperimentiraju sa sredstvima ovisnosti;
-
Postići veću razinu samopouzdanja kod mladih;
-
Usmjerenje mladih ka pozitivnim životnim vrijednostima poput odgovornosti, promišljanja, razboritosti, kvalitetnog života u zajednici;
-
Osvještavanje mladih o donošenju odluka i izbora kojima se mogu oduprijeti pogrešnim rizičnim ponašanjima.
KORISNICI
Ciljana skupina ovog Projekta su učenici 7. i 8. razreda osnovnih škola i svih razreda srednjih škola u Gradu Zagrebu. Ta populacija zahtijeva posebnu pažnju jer se radi o pubertetskom i rano adolescentskom razdoblju koje je posebno osjetljivo na vanjske podražaje okoline, posebno utjecaj grupe vršnjaka. Ovaj raspon korisnika odabran je na osnovu prepoznate situacije u društvu gdje sve mlađa djeca dolaze u kontakt i izložena su izazovima modernog doba.
To se može opravdati statističkim podatkom Hrvatskog zavoda za statistiku koji je objavio za promatrano razdoblje od 1998. do 2007. godine da su udio maloljetnih počinitelja prekršaja zloupotrebe droga činili sveukupno 113 mlađih punoljetnika koji su imali samo četrnaest godina. Ovdje se radi o isključivo evidentiranim slučajevima te postoji opravdano vjerovanje da je u stvarnosti puno više mlađih maloljetnika koji posjeduju i eksperimentiraju sa sredstvima ovisnosti.
Neposredni korisnici – javljaju se odmah nakon provođenja projekta – to su učenici koji su u sebi ili svojim bliskim prijateljima prepoznali opasnost od daljnjeg uzimanja sredstava ovisnosti. Takve korisnike isključivo upućujemo na voditelje preventivnih programa unutar odgojno-obrazovne ustanove iz koje dolaze, a voditelje obavještavamo o javljanjima, razgovorima i sl., kako bi i sami mogli intervenirati.
OPIS PROBLEMA
Pitanje u kojoj mjeri iskustva ranog djetinjstva kasnije predodređuju mladenaštvo, adolescenciju i odraslu dob puno je složenije nego što se nekad mislilo (Pennington 1997). Zauzimaju se različita stajališta glede značaja ranih iskustava za kasniji život. Jedni smatraju rane godine vitalnima za usađivanje osnovnog osjećaja povjerenja u svijet općenito i u druge ljude, dok drugi pak tvrde da samo najteže povrede imaju značajne posljedice za kasniji život. Ipak, dolazi se do konsenzusa u pogledu na društveni i moralni razvoj kao proces koji traje cijeli život (Pennington 1997). Bašić i Janković (2000.) navode pet karakteristika koje treba učiti svako dijete; kritičke školske sposobnosti (koje nisu samo akademska postignuća), shvaćanje sebe i samopoštovanje, komunikacija s drugima, sposobnost sučeljavanja sa stresom i samokontrola.
Za razvoj otpornosti odgovorna su tri povezana područja: socijalna okolina, obiteljska okolina i karakteristike pojedinca. Mnogi autori (Farrington, 1994, Hawkins i dr., 1992, Hawkins i dr., 1995, prema Williams, Ayers, Arthur, 1997, prema Bašić i Janković 2000) navode zaštitne čimbenike čijom se zastupljenošću smanjuje rizik za pojavu delikvencije mladih i drugih oblika poremećaja u ponašanju. To su: ženski spol, jaka povezanost s roditeljima, dogovori s obitelji, sposobnost prilagodbe i oporavka, podržavajuća obiteljska klima, jaki vanjski sustav podrške koji jača dječje napore za sučeljavanje s rizicima i stresorima, zdrava vjerovanja, prosocijalna orijentacija (dispozicija i uživanje u socijalnoj interakciji), vještine rješavanja socijalnih problema. Zaštitni faktori se nalaze u prostorima individualnih karakteristika djeteta ili mladog čovjeka, kao i u prostorima socijalnog okruženja u kojima mladi žive (Bašić i Janković 2000).
Prema posljednjim podacima Hrvatskog statističkog zavoda o zlouporabi droga za razdoblje od 1998. do 2007. godine okrivljeno je 3028 maloljetnih počinitelja prekršaja zloupotrebe droga. Njih 1444 je proglašeno krivima, a najčešće im je izrečena odgojna mjera te ih je ukupno izrečeno 1006, što čini 69,7% svih sankcija. Zaštitna mjera, najčešće oduzimanje droga, izrečena je za nih 935 (64,8%). Maloljetnici koji su osuđeni zbog posjedovanja droge imaju udio 57,1% dok je kod punoljetnika udio osuđenih zbog posjedovanja droge znatno veći (76,2%) u istom promatranome razdoblju. U odnosu na prodaju droga, udio kod maloljetnika je visokih 26,7% dok je taj udio kod punoljetnika 15,3%.
Navedeni podaci dodatno ukazuju na potrebu intervencije u odgoju i odrastanju mladih ljudi kroz osnaživanje i upotrebu zaštitnih faktora te alternativnih načina suočavanja sa stresorima. Upravo je projekt pod nazivom “Kako reći NE?“ temeljen na prevenciji svih rizičnih ponašanja, a u okviru toga i prevenciji sredstava ovisnosti kroz usvajanje socijalnih/životnih vještina. Cilj nam je stoga bio upravo kroz radionice djeci i mladima približiti određene teme: Kako se oduprijeti pritisku vršnjaka, a da ne ispadnemo „papci“, naučiti samostalno i samosvjesno donositi pozitivne i ispravne odluke za svoj život, a da pri tom ne budemo ismijavani ili izopćeni iz grupe vršnjaka, kako se naučiti pozitivno komunicirati kroz JA poruke i time jasno dati do znanja kroz pravilan izbor riječi, koji su moji stavovi, navike, kako kod mladih izgraditi samopouzdanje kao preduvjet za pozitivnu sliku o sebi, a time i odlučnu i samosvjesnu osobu.
NAČIN PROVEDBE PROJEKTA
Projekt Kakao reći Ne? koncipiran je tako da se u dogovoru sa školom održi radionica u koju će biti uključena maksimalno dva razreda u trajanju od 45 minuta. Održalo bi se 2 predavanja dnevno, tj. 10 predavanja tjedno u razdoblju od godine dana (izuzev ljetnih praznika). Planira se provesti aktivnost na 20 osnovnih škola i 20 srednjih škola – programom bi obuhvatili cca 1800 učenika.
Učenici će na početku biti ukratko upoznati s europskim i hrvatskim statistikama vezanim uz konzumaciju sredstava ovisnosti i drugim rizičnim ponašanjima. Također će ih ih se upoznati s čimbenicima koji utječu izbor rizičnih ponašanja. Radionica će se dalje odvijati kroz interaktivne vježbe i igre koje za cilj imaju potaknuti mlade da brzo donesu pravu odluku, da se kroz takvo osnaživanje znaju oduprijeti pritisku grupe kojoj pripadaju, da se upoznaju s upotrebom pozitivne komunikacije kroz JA poruke, da izgrade svoje samopouzdanje i steknu pozitivniju sliku o sebi te ojačaju samopoštovanje, skrenut će se pažnja na važnost zadovoljavanja svih psiholoških potreba (sloboda, ljubav, samopouzdanje, zabava). Sve to ima za cilj osvješćivanje njihovih vlastitih stavova o rizičnim ponašanjima i mogućim negativnim posljedicama. Ono što je važno istaknuti je da je cijela radionica prožeta osobnim iskustvom voditelja radionice – osobe s invaliditetom – čija je invalidnost posljedica loših izbora i odlaska u rizična ponašanja.
Pri vođenju radionice dolaze do izražaja moralna uvjerenja koja su voditelju pomogla da se suoči sa životom koji je posljedica loše donesenih odluka ranoj mladosti. Time se želi potaknuti mlade na usvajanje zdravih prosocijalnih vjerovanja, moralnih stavova i aktivno promišljanje posljedica životih odluka. Na taj način pridonosi se razvijanju empatije i osvještavanje važnosti promišljanja o vlastitoj budućnosti.
Na kraju radionice učenicima će se omogućit postavljanje pitanja te će biti zamoljeni da ispune kratki anketni listić u kojem će dati povratnu informaciju o tome kako je i koliko radionica djelovala na njhovo promišljanje o rizičnim ponašanjima i promjeni stavova.
METODE RADA
Projekt će se provoditi metodom usmenog izlaganja, metodom razgovora s učenicima, izravnog i neizravnog, objašnjavanja kroz statističke prikaze problema, metodom igre (model socijalnog učenja, usvajanje vještina), modelom vlastitog iskustva, anketnim upitnicima.
OČEKIVANI REZULTATI
-
veći broj mladih stječe dojam kako su sredstva ovisnosti i rizična ponašanja loš izbor, a ne obrazac kojim se stječe status i potvrda u društvu vršnjaka;
-
veći broj mladih odbacuje eksperimentiranje sa sredstvima ovisnosti kao dio normalnog mladenačkog istraživanja i zadovoljavanja znatiželje;
-
veće osvještavanje mladih da svako konzumiranje sredstava ovisnosti može imati tragičan svršetak i da za sobom nosi niz posljedica;
-
veći broj mladih razbija kodeks “šutnje” i potiče ih se na ispravan postupak donošenja odluka u trenutku izbora ponašanja;
-
veći broj mladih koristi organizirano slobodno vrijeme i podiže kvalitetu života;
-
veća osvještenost i odgovornost mladih prema vlastitom ponašanju;
-
ispunjeni svi ciljevi i planovi za naredno razdoblje.
EVALUACIJA
Uspješnost provedbe aktivnosti pratit će se kroz obradu odgovora dobivenih iz evaluacijskih listića. Kroz njih će se vidjeti zadovoljstvo korisnika radionicama, a također i jasnije i konkretno izraženo razmišljanje mladih po pitanju ovisnosti i pitanja vezanih za ovisnosti i druga rizična ponašanja (utjecaj okoline i vršnjaka i sl.). Ovim putem sudionici dobivaju mogućnost anonimno postaviti pitanja.
Povratna informacija će također biti vidljiva kroz posjećenost web stranice na kojoj sudionici mogu bez srama pitati i dobivati odgovore ili podršku. Uspješnost projekta može se mjeriti
i brojem ostvarenih kontinuiranih kontakata preko ove web stranice.
Rezultati evaluacije su vrlo važni kao pokazatelj uspješnosti predavanja, ali i kao baza za unapređenje projekta i prilagođavanje sadržaja predavanja prema potrebama i očekivanjima mladih kojima su usmjerena.
Provedba aktivnosti biti će praćena sukladno ispunjenjima indikatora uspješnosti iz plana aktivnosti.
Internu evaluaciju provesti će i nadzorni odbor Udruge na osnovu završnog izvješća.
Završnu eksternu evaluaciju provesti će prof. psihologije.