Moj susret s Bogom

Zovem se Suzana. Mojih 28 godina života je proletjelo u totalnoj tami, žalosti i maštanju o nekom drugom, boljem životu. Ne znam je li gore razdoblje bilo moje djetinjstvo ili moj tinejdžerski period. Puno se stvari i ne sjećam, ili sam ih namjerno zaboravila ili je droga i alkohol učinio svoje.

Pošto se djetinjstva skoro i ne sjećam i neke su stvari prebolne, reći ću kratko o svojem životu od neke 15 do 27 godine, za koje smtram da me je najviše odredilo kao osobu.

Bila sam odlična učenica i imala sam ideju o tome što želim biti kada odrastem i moj posao sada jest stvarno ostvarenje tog sna. No ispada da to uopće nisam željela. Kroz cijeli svoj period obrazovanja prakticirala sam alkohol i razno razne droge, izlaske do ranih jutarnjih sati i bivanje u društvu koje je imalo za cilj jako jako se uništiti. U tim sam trenucima mislila da sam sretna i da je to moja furka. Bila sam nezadovoljna sobom, okolinom, obitelji (problem s alkoholizmom u raznim oblicima), prošlošću, sadašnjošću i budućnošću koju nisam još ni poznavala. Mrzila sam sve oko sebe i pri tome sam povrijeđivala mnoge koji su mi htjeli pomoći i one koji su mi bili pravi prijatelji. Nisam ih cijenila. Važno mi je bilo samo ‘ja’ i vrijeme koje sam imala da se dovodem u stanje u kojem ne bi razmišljala o stvarnosti. Propustila sam puno lijepih stvari u tom periodu i sa velikom se tugom sada prisjećam tih trenutaka. Ne bi htjela više nikada ni razmišljati, a kamoli pričati o njima. U nekim sam stvarima jako uživala, naročito droge, a neke nisu ni vrijedne spomena.

Bila sam sebična, egoistična, svadljiva, ratoborna, histerična, psihotična, neurotična, ali simpatična osoba. Voljela sam situacije koje su meni odgovarale. Za ostalo nisam baš marila.

Često sam razmišljala o tome koji je smisao ovog jadnog života, zašto se loše stvari događaju, zašto ne mogu pomoći sebi, a ni drugima, zašto je svijet tako zločest, zašto umiremo, zašto se rađamo, tražila sam objašnjenje zašto se nalazim u ovakvoj stiuaciji itd. Nisam ga našla. Ali je zato droge i samodestrukcije bilo u izobilju. Slušala sam razne darkerske bendove, rezala sam ruke žiletom, razmišljala o raznim načinima smrti itd. Ponašala sam se kao pravo dijete tame.

Nisam vjerovala u Boga i to sam naglašavala stalno, strahovito sam puno spominjala Njegovo ime uzalud, psovala sam jako, bila sam prosta i sudjelovala i poticala neukusnu zezanciju. Nisam vjerovala ni u sotonu, a ni u tzv. coprnice. Moš’ mislit. Vjerovala sam teoriji evolucije, u raznim znanstvenim odgovorima sam nalazila zadovoljstvo i objašnjenje ovog stanja, i ljudi, i njihove svijesti i cijele kugle zemaljske.

Bila sam veliki materijalist i vjerovala sam u teoriju da se sve vrti oko love – pa sam se i ja zavrtila. Malo prejako. To je dovelo do novih svađa, novih problema i sve tako u krug. Začarani krug mržnje, materijalizma, nevjere, samouništenja, boli, jada, nemoći, nesigurnosti itd.

U tom sam cijelom kaosu upoznala Peru. On je kupovao od mene travu i ostale medikamente. Moj se život od tada malo promijenio i to, ne možeš vjerovati, nabolje. Prijatelj Kruno i on su me nekako maknuli od mog tadašnjeg društva. U tom sam periodu taman završila fakultet i našla posao. Bilo je bolje, ali duboko u meni feeling je bio isti – nezadovoljstvo svime oko mene: ljudima, političkim sustavom, svijetskom politikom, poslodavcima, obitelji tralalalala. Odijelo se promijenilo, ali su misli moje duboko u meni još uvijek proizvodile isti rezultat. Htjela sam revoluciju! I stalno smo o tome brijali.

Prije godinu i pol dana (kraj 2012/početak 2013) već sam bila udana i samo mogu reći da vjerujem da mi je Bog stavio Peru na put jer mi je bio velika podrška u svemu. No, i njega sam ponekad znala kršiti svojim stanjem. Hvala Bogu da je on bio pun strpljenja, ljubavi i volje da mene hendla. U tom sam periodu dogurala do željenog radnog mjesta, dakle, imala sam odličan posao, dobre obitelji, prekrasnog muža, više – manje sve što sam si poželjela, mogla sam si kupiti razne stvari, stalo smo negdje putovali (iako sam u to vrijeme došla do faze skromnosti jer sam polako uviđala da mi sve to ništa ne znači jer nemam svoj mir). Ali ja još uvijek nisam bila sretna i zadovoljna u potpunosti.

U to sam vrijeme počela osjećati nešto čemu do tada nisam baš pridodavala pažnju. Strah. Nisam znala od čega. Ni od koga. Osjećala sam da mi netko ili nešto stanuje u mislila i da to što unutra vidim i ono u što sam se pretvarala kada je to nešto bilo aktivno, jednostavno nisam bila ja. Svađala sam se s Perom oko nebitnih stvari, radila paniku, dizala bune protiv svega oko sebe, u svakoj stvari sam vidjela frku, htjela sam i dalje imati kontrolu nad životom, ali ju više nisam imala. Znala sam da to nisam ja i znali smo satima provesti razgovarajući o mojem ‘stanju’ i da bi bilo dobro da potražim stručnu pomoć. Nisam si do tada mislila da sam slučaj za psihijatriju, ali sam to prihvatila. Krajem 12 mjeseca 2012 godine odjednom sam postala svjesna toga da postoji zlo i to u obliku u kojem ga ja ne mogu uništiti. Svake sam večeri zaspala u mislima sa coprnicama (vješticama) i svako sam se jutro budila s njima u mislima. Tresla sam se navečer na krevetu i spuštala rolete na prozorima jer sam imala osjećaj da nas netko promatra dok spavamo. Užas! Strah!

Krajem siječnja 2013. pričala sam s Teom, koju sam do tada iznevjerila tisuću puta, o svemu tome jer smo i prije pričale o toj temi, i otvoreno postavila pitanje: Tea, kako se boriti protiv toga? Moje tadašnje riješenje bilo je da poubijam sve osobe za koje sumnjam da su coprnice i da nešto kemijaju i čine drugima zlo. (u Zagorju ima podosta osoba u selima za koje se vjeruje da su vještice). Vjerovala sam da postoji Zlo, ali nisam razmišljala o tome da možda postoji i Dobro. Isprobala sam sve moguće svjetovne metode i ništa nije uspjelo.

Tad mi je Bog progovorio. Tu sam, Suzana, Ja postojim i sad ću ti sve pokazati! Dok je Tea govorila, ja sam već bila u, ne znam ni sama kojoj, dimenziji. Sve što je pričala, imalo je smisla, moje srce u tom trenutku već je bilo Njegovo i sve što mogu reći: Hvala ti Bože što si me spasio! Što si me volio! Što si me izvukao iz jame u kojoj sam bila zakopana!

Pozvala sam Isusa u svoj život, On je došao isti tren, On me je otkupio i odjenuo na me svoju haljinu spasenja, On je moje lice umio od mojih grijeha, pokazao mi sve što sam bila i sve što mogu biti ako slijedim Njegov put i korak. Hvala ti Isuse za novo srce i novi život!

Kroz nekoliko dana, osjetila sam nešto što nikada u životu nisam osjetila, nikada! Mir! Takav mir da nisam znala jel to uopće normalno. Od tada nisam osjetila bol u grudima-kao da srce više ne boli! Odmah sam vidjela da je način na koji sam do sada razmišljala pogrešan, Duh Sveti je radio non stop! Prestala sam psovati taj isti čas, moj riječnik se kroz nekoliko mjeseci jako promijenio. U nekoliko dana u meni su se srušile kule tame i konačno sam mogla vidjeti svjetlost. Život je opet dobio smisao i ja sam se po prvi put osjetila sretnom i zahvalnom za svoj život. Konačno sam postala važna nekome na jedan drugačiji način. Plakala sam i smijala se u isto vrijeme danima… Od žalosti, od radosti, od jutra do mraka. Nakon što bi prestala plakati, uopće mi se na licu nije vidjelo kao da sam plakala – to je bilo nešto novo!

Iz mojih misli su nestale sve loše stvari, sva galama i panika koja je tamo bila prisutna – nastala je tišina – to je bilo nešto novo. I Pero je to sve gledao i nije znao što da misli. Stvari koje su se meni događale direktno su utjecale na njega jer se naš odnos promijenio. Postao je zdraviji i zreliji na mnoge divne načine – nikada nisam bila tako sretna. Gledao je kako se moj odnos prema drugima mijenja i da ja više definitivno nisam ista osoba. Novac je prvi koji je totalno izgubio važnost, prestala sam biti svadljiva, postala sam tiha – nikada nisam bila tako tiha – i to je nešto novo! Nikada se nisam mogla zamisliti da bih ja molila, i to naglas, pred ljudima – sada je molitva nešto što je prisutno u svakom kutku mojih misli. Molim za ljude koje sam prije mrzila, suosjećam s onima s kojima prije nisam, slušam one koji su me prije iritirali, spremna sam pomoći svakome, ne kršim dogovore, postala sam osoba od povjerenja … Ali to nisam ja – to je slava Božja!

Svaka je moja molitva postala živa, u meni je proizvodila sigurnost, ljubav, mir, odgovornost, moje srce je postalo veselo! Hvala ti Isuse. Prestala sam gledati TV (prošlo je godinu dana kada sam samoinicijativno upalila TV), prestala sam pušiti travu i cigarete (samo da napomenem da sam bezgranično voljela grass i da sam bila sigurna da ću pušiti do kraja života) – od dana od kada sam prestala nisam više nijedanput pomislila da bih mogla opet zapaliti – to je nešto što ni sama ne mogu još vjerovati. Nakon nekog vremena prestala sam skroz konzumirati alkohol i loše društvo. Potrgala sam i pobacala jako jako jako puno muzike. Bila mi je dovoljna pjesma koju je proizvodilo moje srce. Iz mojih su misli nestale sve stvari koje su me činile nesretnom. Moji prijatelji i dalje puše travu, ali je nevjerojatno da ja sjedim kraj njih, a moje su misli daleko od toga 

Sve su moje loše osobine otpuhane jednim daškom Isusove slave! Slava tebi Isuse! Hvala ti što si me volio i što si umro da bih ja mogla živjeti! Moj život i moje sve pripada tebi.

Prošlo je godinu dana od kada me Bog našao i pozvao u svoje stado. Ovih godinu dana pratio me na svakom mojem koraku, štitio me i uslišio moje molitve. Predala sam mu kontrolu i On taj posao radi puno bolje od mene. On je moj Otac i po prvi put istinski učim hodati. Voli me i onda kada sam slaba, i kada se spotaknem i padnem, On pruža svoju desnicu i iznova me diže. Nikada me neće napustiti, a ni ja Njega! Ne želim više misliti na osobu koja je ostala iza mene, ne želim se više nikada vratiti na stare staze! Volim te Isuse! Ti si moj život! Sada i zauvijek! Amen.